#Hrvatska

Hrvatska je od osamostaljenja postala primjer koji se u fudbalu najčešće navodi kada se pita kako zemlja od nepuna četiri miliona stanovnika redovno stiže do vrha. Prvi nastup na velikom takmičenju donio je treće mjesto na Svjetskom prvenstvu 1998. godine, dvadeset godina kasnije došlo je finale u Rusiji, a zatim i još jedno treće mjesto u Kataru.

Objašnjenje nije u jednoj generaciji nego u tome kako se igrači proizvode. Dinamo i Hajduk decenijama rade kao izvozne akademije: talenat se rano prodaje u srednje jaku evropsku ligu, tamo sazrijeva i zatim prelazi u klub iz same elite. Zbog toga hrvatski reprezentativci u dvadeset petoj godini već imaju stotine utakmica na visokom nivou, što se u odsudnim minutama vidi.

Druga stvar koja se rijetko spomene je kontinuitet u sredini terena. Hrvatska već tri decenije bez prekida ima vezni red koji drži loptu bolje od protivnika, pa i kada nema vrhunskog napadača može kontrolisati utakmicu. Luka Modrić je najpoznatije ime tog niza, ali nije jedino, i upravo se po tome vidi da je riječ o školi, a ne o slučajnosti.

U ovoj oznaci pratimo hrvatsku reprezentaciju i klupski fudbal: spiskove, kvalifikacije, transfere i smjene na klupi.